Aiša, radijallahu anha, priča da je jedan čovjek zatražio da uđe kod Allahovog Poslanika, …

Jedan čovjek zamolio je da ga primi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem), kada ga je ugledao, rekao: "Nevaljala li pripadnika plemena! Nevaljala li sina plemena!" Ali kada je ovaj sjeo, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, opustio se u odnosu prema njemu i razvedrio. Kada je čovjek otišao, Aiša mu je rekla: "Allahov Poslaniče, kada si čovjeka ugledao, za njega si rekao to i to, a onda si se u odnosu prema njemu opustio i razvedrio!" Tada Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Aiša, jesi li ikada vidjela da sam nepristojan? Kod Allaha će na Sudnjem danu najgori čovjek biti onaj kojeg su ljudi izbjegavali čuvajući se njegova zla." Ovog zlog čovjeka Poslanik je spomenuo u odsustvu po onome što zaslužuje, kako bi upozorio ljude na njega, tj. kako ih on ne bi obmanuo. Kada vidiš čovjeka koji je loš, a koji je ljude svojom rječitošću obmanuo, obaveza ti je da pojasniš da se radi o lošem čovjeku. Koliko ima ljudi koji su rječiti, koje ljudi slušaju, ali u njima nema dobra, pa je obaveza da se pojasni njihovo stanje. Što se tiče blagog odnosa prema tom čovjeku, to je bilo zbog pristojnosti, što islamski učenjaci potvrđuju kada se surađuje i ophodi prema drugima, za razliku od laskanja i popuštanja iz kojeg proizlazi neizvršavanje farzova ili prelaženja preko lošeg ili činjenje harama. Takvo nešto nije dozvoljeno ni u jednoj situaciji, jer Uzvišeni kaže: “...oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili” (el-Kalem, 9). Što se tiče ophođenja prema ljudima iz pristojnosti, na način na koji se ostvaruje određena šerijatska korist i gdje se ne čini ni najmanji vid zla, to je propisano šerijatom.